Kako je lokalni svećenik tijekom vremena počeo sumnjati u istinitost riječi pretvorbe, za vrijeme jedne Svete mise u kaležu se, dok je lomio hostiju na tri dijela, pokazala prava krv, a prestrašeni svećenik je, čim je završio misu, krv iz kaleža stavio u staklenu posudicu i zazidao ju. Šutio je o tome sve do pred smrt, kad je pred kraj svog života priznao što se dogodilo, a ampulu s krvlju dao župnoj crkvi sv. Trojstva na čuvanje.
Glas o ovom događaju se brzo pročuo, a predaja govori da su brzo krenula i ozdravljena na zagovor Predragocjenoj Krvi Kristovoj te su vjernici počeli stizati sa svih strana. Brojna svjedočenja prvih uslišanih molitvi sačuvana su u knjizi 'Liber miraculorum', ali uvijek je bilo onih koji sumnjaju. Tako su lokalni plemići i župnici ispitivali mnoge svjedoke koji su ozdravili te su o tome obavijestili papu Julija II. On je tada svojom prvom bulom dao nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga, dok je drugom bulom u prosincu 1512. godine ovaj događaj proglasio autentičnim. Ujedno je i odlučeno da se na svetkovine Tijelova, sv. Tome Apostola i rođenja Blažene Djevice Marije, Relikvija izloži narodu na klanjanje i pobožnost, a tada se mogu podijeliti i oprosti vremenitih čistilišnih kazni.
Njegov nasljednik, papa Leon X., nakon vođenja Svete mise u Rimu s ludbreškom Predragocjenom Krvi, vratio je ampulu gdje i pripada, te je, jednako kao i njegov prethodnik, službenom bulom u ožujku 1513. godine ovaj događaj proglasio autentičnim, čime je i utemeljeno ludbreško proštenište.
Ludbreg je tako s vremenom postao jedno od 200-tinjak svetišta na svijetu koje čuvaju neki oblik Kristove Krvi i koji u svome središtu imaju trpećeg Isusa, a najviše ih ima u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Otprilike polovica tih relikvija smatra se čudotvornim, a tipološki najbliži primjer svetišta sličan ludbreškom je onaj u Lancianu u Italiji.
Od 1721. godine Relikvija se čuva u baroknoj pokaznici koja je jedno od najljepših umjetničih djela augsburške zlatarske škole, dok je izgled iz prethodnih stoljeća očuvan na freskama dvorske kapelice, gdje se vide i dva najvažnija događaja vezana uz ovo čudo - dio Svete mise kad se ukazala krv i rimska procesija s Relikvijom koju vodi papa Leon X.
Vrijedi spomenuti kako je ampula s Predragocjenom Krvi Kristovom, zbog opasnosti od turskih provala, jedno vrijeme bila čuvana u Gotalovcu pokraj Zajezde, a nekoliko je godina bila i u Mađarskoj, što se pripisuje zategnutim odnosima lokalnog župnika i tadašnjeg kneza Batthyanya, koji ju je i odnio u Mađarsku, ali je nakon kneževe smrti vraćena natrag u Ludbreg.
Inače, kršćanstvo je u Ludbreg stiglo vrlo rano, budući da se krajem 4. stoljeća spominje biskup Amancije te se vjeruje da je na tom području već tada postojala starokršćanska biskupija. Prvi sigurniji podatci o sadašnjoj župi datiraju iz prve polovice 13. stoljeća, a na popisu župa zagrebačke biskupije iz 1334. godine spominje se i crkva Presvetog Trojstva u Ludbregu (Ludbregh), čija je gradnja dovršena 1409. godine, a u baroknom stilu je preoblikovana tijekom 17. stoljeća. Kroz povijest ovdje su bili prisutni vitezovi templari i ivanovci, kao i nekoliko plemićkih obitelji, od kojih izdvajamo već spomenutu obitelj Batthyany. Oni su ludbreškim vlastelinstvom vladali od kraja 17. stoljeća sve do 1918. godine, a u kapelici njihovog dvorca se i zbio ovaj sveti događaj.
Poslije oba svjetska rata, jedina sakralna građevina koja je podignuta u Ludbregu je Svetište Predragocjene Krvi Kristove, koje je ujedno i Zavjetna kapela Hrvatskog sabora. Njenom izgradnjom ispunjen je davni zavjet Hrvatskog sabora iz prosinca 1739. godine, kad je Moslavinom punih sedam mjeseci harala epidemija kuge, a kako su u to vrijeme već opustjela brojna hrvatska ognjišta, sabornici su u Varaždinu učinili zavjet da se izgradi kapela u čast Predragocjenoj Krvi Kristovoj ako nestane kuga. Krv su nazvali 'najvećim blagom hrvatskog kraljevstva'.
Kuga je zaista nestala, ali je zavjet brzo pao u zaborav. Na to je 200 godina kasnije podsjetio Juraj Lahner, u isto vrijeme kad se slavilo 1300 godina kršćanstva u Hrvata te je u srpnju 1939. godine, na svečanosti na kojoj je prisustvovalo mnoštvo naroda, prihvaćena inicijativa da se kapelica što prije izgradi. Vrlo brzo se dogovorilo kako bi svetište trebalo izgledati (u obliku kapelice Isusovog groba u Jeruzalemu, koju je izgradio Hrvat fra Bonifacije iz Dubrovnika), ali nije bilo riješeno pitanje zemljišta. Ubrzo je Hrvatsku zahvatio Drugi svjetski rat, a tadašnji je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, usprkos svemu, objavio poziv da se izgradi kapelica te se i osobno zavjetovao da se ispuni dani zavjet Hrvatskog sabora.
Dolaskom komunista na vlast 1945. godine, počeo je nezapamćeni progon Crkve, a ludbreški župnik Matija Crnković, ujedno i čuvar svetišta, uhićen je i ubijen bez suđenja godinu kasnije. Pilar sv. Trojstva je uklonjen s glavnog gradskog trga, a dvorsku kapelu, u kojoj se dogodilo čudo, vojska je pretvorila u konjušnicu, dok su oltari i kipovi spaljeni ili bačeni u rijeku Bednju. Svi vjerski skupovi su bili zabranjeni i tako je bilo sve do 1970-ih, kad su uspostavljeni dimplomatski odnosi sa Svetom Stolicom. Narod je ponovno stizao u Ludbreg sve većem broju, da bi nakon prvih demokratskih izbora na misno slavlje stiglo više od 50 000 ljudi.
Vrlo brzo, točnije 1992. godine, tadašnja je gradska vlast darovala kompleks zemljišta od pet hektara za izgradnju zavjetne kapelice, a godinu dana kasnije počela je izgradnja temelja. U temeljni kamen su bile ugrađene Povelja Hrvatskog sabora i Župna povelja. Već 4. rujna 1994. godine kardinal Franjo Kuharić je pred skoro 100 000 vjernika blagoslovio novu kapelu, što je točno 50 godina od danog zavjeta nadbiskupa Stepinca u Zagrebačkoj katedrali. Na jesen je počela gradnja postaja Križnog puta, ujedno ukrašene mozaicima s prizorima Muke Isusove, a 1996. godine je završeno oslikavanje na zabatu Zavjetne kapelice, čime je i u građevinskom smislu ispunjen saborski zavjet.